Stav Humanitarne udruge OAZA  ( ujedno i stav Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece) vezan uz donošenje novog Zakona o udomiteljstvu, a temeljen na stavkama Konvencije o pravima djeteta i posebno na stavovima navedenim u preambuli konvencije:

KONVENCIJA O PRAVIMA DJETETA*

usvojena na 44. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 20. studenoga 1989. godine

(rezolucija br. 44/25) stupila na snagu 2. rujna 1990. godine

* Republika Hrvatska stranka je Konvencije o pravima djeteta od 6. listopada 1991. godine prema Odluci o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji. Tu odluku donijela je Vlada Republike Hrvatske 30. rujna 1993. godine (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 12/1993.) Prema odredbi II. te Odluke “Tekstovi mnogostranih međunarodnih ugovora iz točke I. ove Odluke, objavljeni u službenim glasilima država sljednica, važe i primjenjuju se kao službeni tekstovi do objave službenih tekstova tih međunarodnih ugovora na hrvatskom jeziku u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori.”

U preambuli konvencije stoji:

..svjesne činjenice da dijete, radi potpunoga i skladnog razvoja svoje osobnosti, treba rasti u obiteljskoj sredini, u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja,

te

uvjerene da obitelji, kao temeljnoj društvenoj grupi i prirodnoj sredini za razvoj i dobrobit svih njenih članova, osobito djece, treba pružiti prijeko potrebnu zaštitu i pomoć kako bi ona u potpunosti mogla preuzeti odgovornost u zajednici..

Zbog svega gore navedenog stav Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece vezan uz donošenje novog Zakona o udomiteljstvu je slijedeći:

Donošenje ovog novog Zakona, je i ovaj puta ishitreno, radne skupine su se sastajale bez neke pripreme i razrađene strategije, sve se odvijalo u vrlo kratkom vremenskom periodu, a javna rasprava nije ni bila moguća, jer smo konačni nacrt prijedloga dobili tek 10-tak dana prije datuma kada Zakon kreće u proceduru. Rokovi su kratki, materijale nismo dobili, mogućnost organiziranja rasprave je minimalna jer je mngo ljudi na godišnjim odmorima.

Nakon svega dolazimo do zaključka da se donošenjem ovog zakona  mislilo na potrebe ulaska u EU i prilagođavanju tome, ali se nije mislilo na ono najbitnije a to je NAJBOLJI INTERES DJETETA.

Iako je  predloženo mnogo toga po uzoru na zemlje Europe,  većina toga zapravo nije ono što se u ovom trenutku može primijeniti kod nas u Hrvatskoj, a da u isto vrijeme ne smanji broj dosadašnjih udomitelja i na taj način veliki broj djece ostane u institucijama, ili u svojim neprimjerenim, lošim ili opasnim  obiteljskim prilikama.

Stanje udomiteljstva djece u Hrvatskoj, prema istraživanju koje je izvršio UNICEF ( Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj - analiza stanja i prijedlog smjernica), je slijedeće:

-          udomitelji su u 92% osobe ženskog spola,

-          prosječna dob udomitelja je 52 godine

-          srednjoškolsko obrazovanje ima samo 56% udomitelja ( velik broj nema srednjoškolsko obrazovanje koje se traži u novom zakonu)

Ukoliko se želi utjecati na to da djeca koja su smještena u institucijama ( mnoga i više od 5 godina) dobiju mogućnost odrastanja u obiteljskom okruženju, moramo pružiti mogućnost mlađim i obrazovanijim osobama da se opredijele za udomljavanje djece. To nije moguće ukoliko samo tražimo da udomitelji imaju adekvatnu stručnu spremu, prostor, opremu i želju, već im treba pružiti mogućnost da zbrinjavanje djece bude i njihov mogući način privređivanja za život, te barem plaćanje minimalnog mirovinskog osiguranja.

I u dječjim domovima su plaćeni odgajatelji, pa zbog čega ne nagraditi i one osobe koje bi trebale 24 sata dnevno zbrinjavati djecu.

Smještaj djeteta u instituciji je vrlo skup,   često nije ni primjeren, a  na duži period je i štetan za dijete.  Smještaj u obiteljsku sredinu bi se mogao riješiti, davanjem dobrog poticaja mlađim osobama, od kojih tada i treba tražiti maksimalnu brigu i koji trebaju imati dobar nadzor i podršku supervizora.

Stalnim povećanjem zahtjeva prema udomiteljima, uz nedovoljnu želju da se i nagrade za uloženi trud,  broj udomitelja će se smanjiti, a djeca neće imati mogućnosti odrastati u obiteljskom okruženju.

Zbog toga nije u interesu djece samo donositi zakon koji će imati standarde Europe, a ujedno ne omogućiti davanje poticaja  onima od kojih se zahtijeva da kvalitetno zbrinjavaju djecu i poštuju te standarde.

Iako je novim zakonom predviđena i profesionalizacija udomiteljstva, uvjeti koje mora imati takav profesionalni udomitelj, su takvi da mi iz iskustva ne vjerujemo da će profesionalnih udomitelja biti. Udomiteljstvo je samo po sebi vrlo  zahtjevno, a posebno udomiteljstvo najtežih kategorija djece ( za koje je i predviđena profesionalizacija), te nismo uvjereni da će se naći stručnjaci sa fakultetskim obrazovanjem koji će to željeti  raditi - do sada su fakultetski obrazovani udomitelji vrlo rijetki u Hrvatskoj.  Takvi stručni djelatnici će ionako za svoje 8- satno radno vrijeme dobiti dobar osobni dohodak  i nije im potrebno da cjelodnevno u vlastitoj obitelji  zbrinjavaju najteže kategorije djece. 

U prilogu ovom dopisu je prijedlog novog Zakona o udomiteljstvu sa prijedlozima i primjedbama Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece ( mreže udomiteljskih udruga u Hrvatskoj).

R-1.hr