Stjecajem okolnosti i svoga ilegalnoga antifašističkog angažmana, Tošo Dabac u trenucima kada su se rušila carstva nije imao ni dana stvaralačke stanke, prenosi portal jutarnji.hr.

Činjenica da je on definirao fotografsko, slikovno lice NDH (fotografijama iz serijala Hrvatska zemlja, sablasnom i lijepom autorskom monografijom Zagreba “Metropola Hrvata”, portretima istaknutih ustaša…) ne samo da mu nije zamjerena, nego je od prvoga dana angažiran u dokumentiranju obnove i izgradnje, a   onda i stvaranju slikovnog identiteta socijalističke Jugoslavije.

Tako je već krajem 1945. određeno da otputuje u Rijeku i u Istru, gdje će načiniti foto album za međunarodnu zajednicu, koji će potvrđivati slavenstvo i jugoslavenstvo tih krajeva.

Borba i Vjesnik

Izbor tih fotografija bio je izložen lani u Novigradu, te u Zagrebu, u prostorijama Arhiva Tošo Dabac, na izložbi “Istarski dnevnik”. Nedavno su Jerica Ziherl i Marina Benažić u Malome salonu u Rijeci priredile i izložbu “Riječki dnevnik”, na kojoj su neke od tih fotografija iz 1946, ali i nizovi slika, opet uglavnom rađeni po narudžbama, Rijeke,     Opatije i okolice iz pedesetih godina.

U knjizi objavljenoj uz izložbu, tiskan je i faksimil Dabčevog dnevnika rada, te nekoliko pisama i molbi, što ih upućuje tijekom veljače i ožujka 1946. nadležnim drugovima, uglavnom ih moleći da mu omoguće uvjete za rad. Riječ je o neobičnom i pomalo dirljivom tekstu, koji dijelom razotkriva neobično trpeljivu psihologiju velikoga fotografa, ali i dosta precizno i novinarski jasno prikazuje okolnosti života grada kojemu će revolucija izmijeniti identitet. Ima u tim pismima i ponešto blisko našemu vremenu i običajima.

Recimo, kako ga je na put poslala redakcija Borbe, Dabac osjeća lojalnost prema matičnoj redakciji i raduje se njezinim uspjesima: “Vrlo me razveselilo, kad sam došao na Rijeku, kad sam vidio da ‘Borba’ dolazi 2 dana prije ‘Vjesnika’. Međutim, to je trajalo nekoliko dana, a sada opet ‘Vjesnik’ dolazi prije.”

Današnji novinski čitatelji to, možda, i ne znaju, ali iste međuredakcijske utrke traju i danas, samo što se ne mjere u danima, nego u satima.

U Rijeci Dabac slika luku i u njoj brodove, ali i sirotinjske prizore s Mljekarskoga trga i razapete ribarske mreže u Voloskom. Zanimljivo je, recimo, gledati kako se njegovo zanimanje za time kako ljudi žive, koje je u srži njegova shvaćanja Novoga objektivizma, ali i osobnoga doživljaja svijeta, pokazuje na slikama grada u kojemu nije domaći.

Već na ranim fotografijama, snimanim oko 1950, gledamo kupališnu vrevu na opatijskoj plaži Slatina, gužvu kao iz najboljih turističkih sezona i sav repertoar onih sitnih ceremonijala karakterističnih za kupače u svakome vremenu, gdje god je mora i kupanja.

Džezve na plaži

Uzbudljivo je gledati takve detalje na slici snimljenoj prije Staljinove smrti, dok je zemlja još živjela od Unrine humanitarne pomoći, a hrana se kupovala na točkice.

Desetak godina kasnije, na slici snimljenoj oko 1960, na istome mjestu, ali s visine spasilačkog tornja, vidimo prve moderne luft madrace, ispružena ženska tijela koja hvataju boju, i ekipu koja sjedi na ručnicima, gleda prema moru, a ispred njih tacna sa šoljicama za kavu i džezvama. Fotografa je primijetilo samo dijete, koje je diglo pogled prema njemu, čas prije nego što je prizor bio zauvijek zaustavljen.

Tu je i pogled na Bakarski zaljev, snimljen s Karolinske ceste oko 1950, koji izgleda kao da je iskinut iz ciklusa Hrvatska zemlja…

Tošo Dabac volio je slikati reklamne natpise, nazive firmi, izloge, automobile, novine u rukama ljudi u tramvaju, ali tako da se vide naslovi na njima. Ta strast za dokumentiranjem moda, običaja i trivijalija jednoga vremena važna će biti onima koji će se nakon njegove smrti, i nakon kraja svih vremena u kojima je živio, zadubiti u nepregledno more od 200.000 negativa iz njegove ostavštine.

Jedna od takvih, karakteristično hiperdokumentarističkih fotografija, snimljena oko 1960, prikazuje golemi cadillacov kabriolet u vožnji, a iza njega izlog prodavaonice automobilskih guma i rezervnih dijelova. Ekipa iz cadillaca primijetila je fotografa (to, inače, Tošo Dabac jako nije volio), zagledali su se u njegovom pravcu, a gledatelju se, pedesetak godina kasnije, čini da su ponosni na svoj auto.

“Riječki dnevnik” lijepa je, mala i jako pažljivo načinjena izložba. Prateća knjiga jedna je u nizu mini-monografija i izložbenih kataloga Toše Dabca, koje ovaj čitatelj i gledatelj skuplja na sve strane, kupuje ih nedjeljom na Britancu, a radnim danima po zagrebačkim antikvarijatima.

Životni portret Zagreba

Pravu, veliku monografiju Toši Dabcu nitko nije načinio. Posljednji pokušaj obuhvatnijega sintetiziranja proveo je Oto Bihalji Merin, još 1967, u izdanju Fotosaveza Jugoslavije.

Ono što se vidi na njegovim slikama obično je kratak esej o vremenu. Rijetko je snimao bezvremenske fotografije, kao i fotografije svijeta koji nije poznavao. Recimo, gotovo da i nema Dabčevih slika snimljenih u inozemstvu. Njegov cjeloživotni portret Zagreba vjerojatno je najautentičnije dokumentarno i umjetničko svjedočanstvo ovoga grada, piše portal jutarnji.hr.

Na tim slikama vidi se kako je Zagreb izgledao, ali i kako je živio i što se i kako u Zagrebu mislilo. Takvoga razotkrivanja nisu imali u dvadesetom stoljeću ni veći i kulturniji gradovi. Dragocjeno je što je navratio i u Rijeku.  

R-1.hr

Foto: jutarnji.hr