U srijedu, 26. siječna, u Galeriji Kortil, s početkom u 19 sati, otvara se izložba Nadije Mustapić pod nazivom 'Poslijepodne bez gravitacije'. Izložba ostaje otvorena do 10. veljače.

“Ulazna točka recentnog rada Nadije Mustapić 'Poslijepodne bez gravitacije', je urbani detalj interpretiran kroz prostornu koreografiju i predstavljen kao fiktivno-dokumentarni video konstrukt. Fokus je stavljen na autoričin performativni odnos ka ruševnom sklopu modernističke industrijske arhitekture, tvornici Torpeda u Rijeci.

Ta bivša tvornica, pasivna svjedokinja nekadašnjeg regionalnog ekonomskog napretka i tehnoloških vizija, te teritorijalnih igara moći, čija su se vrata definitivno zatvorila devedesetih godina prošlog stoljeća, ikonički je znak ulaska u Rijeku, autoričin rodni grad i trenutni prostor bivanja. Priča o njezinom trenutnom korištenju slična je sudbini većine bogatog fundusa industrijske baštine na domaćem teritoriju: prenamjene su rijetke, valorizacije ambivalentne, a popratne javne rasprave sramežljive i tihe. U tom moru izgubljenih narativa zanimljivo je primijetiti da su se baš u riječkoj tvornici u razdoblju od 1853. do 1966. godine proizvodila prva torpeda, mišljena i za potrebe vojne mornarice.
 
O njihovom genius lociju zasigurno priča i isturena šupljikava osatura torpedne lansirne rampe, poprište petnaestominutnog audio-vizualnog eksperimenta, komuniciranog u loopu.

Protagonistica, autorica sama, vođena prostorom, katalizira ga svojim pokretom i konstantnim izmještanjima, usporedno otkrivajući gledatelju, ali i sebi, iz perspektive izvođačkog tijela, skrivene prostorne kuteve, statičnost i težinu materijalnog, ali i rasterećujuću otvorenost prema fluidu-vodi. Sve započinje dinamičnim skokom, te pozivom na ritmičku ophodnju labirintskog predznaka, nelišenu repeticije. Proba. Jedanput je nijedanput. U prostoru u kojem se izmjenjuju lokacijska hermetičnost i vremenska poroznost, uvodi se otkrivalački i olakšavajući impuls znatiželjne igre. Slika koja se gradi je dvokanalna te ponekad funkcionira i kao zrcalna refleksija, ovisno o stadiju približavanja i akciji simboličke apropriacije prostora, u koju je umiješana glavna junakinja.Dodatnu podršku prostornoj, ali i doživljajnoj konstrukciji daje i popratna zvučna kompozicija.
 
Zvuk je tretiran kao “simfonijski” odraz prostornih otisaka jednog industrijskog zdanja, gdje se redom izmjenjuju dokumentarni zvučni zapisi lansirnih torpeda, zvuci vjetra i prostora bez funkcije, te autoričina nazočnost.
 
Nadija Mustapić bilježi prostorne dinamike na način koji bi se mogao povezati sa situacionističkom praksom psihogeografije. Niže vizualne strategije za istraživanje urbanog i geografskog okruženja, mjeri koliko prostori transformiraju naše individualne i kolektivne akcije, te u kojoj mjeri naše individualne akcije transformiraju same prostore. U vrijeme neoliberalne stvarnosti.
Nije li jedan napušteni industrijski prostor, naoko lišen funkcije i interesa, zapravo kontrolna grupa jednog takvog istraživanja? Udahnuti život, udahnuti „ja“, prenijeti glas.
 
Po Žižeku, takva je konstrukcija dvojaka. Realnost je prisutna, ali koegzistira s prostorom želja i imaginarnog potencijala iluzije, koji strukturiraju i reguliraju našu realnost. I gledatelja se tim postupkom pridobiva na drugu stranu ekrana. U prostor, nelišen pritajene tenzije i melankolije, gdje je mogući izlaz iz situacije serviran kroz optimizam nađenih predmeta-koluta i simboličke vrtnje -novoprobuđene funkcije.
 
Melankolija je stanje, izvor je tuga, tuga je odsustvo sreće, odsustvo je pokretač, zaokret način, koji navodi na nepodnošljivu lakoću kretanja, spontanog otkrivanja, otpuštanja i mirenja s bremenim povijesnim ruinama. Skok i doskok, nova prostorna i životna stranica…Poslijepodne jednog fauna.”
Ivana Meštrov

Nadija Mustapić (Rijeka, 1976.) je intermedijska umjetnica. Najčešće djeluje kroz formu video instalacije, no njena praksa uključuje i rad u ostalim medijima poput dokumentarnog i eksperimentalnog filma, crteža, grafike, skulpture, performansa.

U svojim radovima istražuje poetične procese apstrahiranja narativa i odnose emotivnih struktura naspram njihovih političkih stvarnosti.

Izlagala na preko 15 samostalnih i na 30tak grupnih izložbi i festivala u Hrvatskoj i inozemstvu. Njena umjetnička praksa uključuje umjetničke kolaboracije, kao i višegodišnje djelovanje u umjetničkom kolektivu The Moving Crew (www.themovingcrew.org). Više puta nagrađivana je stipendijama i nagradama.
Diplomirala je na Odsjeku likovnih umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci 1999. godine. Od 1999- do 2002. živi i radi u Veneciji, Italija (1999., Internship, The Peggy Guggenheim Museum , 2000. Assistent,  Scuola Internazionale di Grafica).

Poslijediplomski studij iz grafike i intermedijskih umjetnosti (MA diploma 2004., MFA-Terminal Degree diploma cum laude 2005.) završava u SAD-u na Sveučilištu u Iowi. Od 2006. radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci kao viša asistentica, a od  2010-te kao docentica i prodekanica za umjetničko-znanstvenu djelatnost.