U petak 01. travnja 2011. u 19 sati, u caffe baru SET, Verdijeva 11 a,  održat će se KNJIŽEVNI SET na kojem ćemo ugostiti prevoditelja i književnika Fikreta Cacana te predstaviti njegovu novu zbirku pjesama ''Ljiljan u Trnju''.

U sklopu Književnog seta ljubitelji fotografije imat će priliku prisustvovati otvaranju izložbe Vibracije noću - na temu Rijeka noću, autora Josipa Markovića
- u pjesničkim interpunkcijama, stihove će kazivati pjesnici ''Hrvatskog književnog društva'',  uz glazbenu pratnju Borisa Kazije na gitari.

KRITIČARI O KNJIZI PJESAMA "LJILJAN U TRNJU" FIKRETA CACANA

 * Fikret Cacan kroz svoj lirski subjekt dočarava čitatelju svoju pjesničku tlapnju i put kroz kojega je kao jedinka, stvaratelj prolazio od rane mladosti, do sazrijevanja opisujući vjerodostojno vrijeme i mjesta u kojima se našao. Prepoznatljive slike zagrebačkih kvartova i ulica, te otoka i raznih gradova,  istinski  dočaravaju  zbilju i intimni svijet pjesnika koji kroz svoj zapis bilježi vremena; od raznih društvenih nezgoda i zgoda, te promjena do osobnih uspjeha i neuspjeha na životnom polju. Ljubav je sveopće prisutna u pjesnikovoj lirici i ostavlja onaj tračak nadanja. Prisutnost pejsažnih elemenata ukomponirani su u nizvodni tok pjesme, ritam je uvijek prisutan, ali ne gromoglasan, dok je vezani stih neopterećen. Zadivljujuće je iščitavati poeziju koja nosi onaj stari štih matoševskih soneta, prigušenu muzikalnost, ali profinjenu formu dajući ovoj poeziji prepoznatljivi šarm stare pjesničke škole. Neobični dizajn knjige koji je uzak i dugačak viđa se često na stolovima najboljih profinjenih restorana, to je dobar razlog da se ova knjiga nađe i u rukama ljubitelja književnosti; u njihovoj radnoj sobi, na pisaćem stolu ili ispod jastuka, jer pjesništvo traži mirni kutak intime dok duša zvoni puninom.

(Valerio Orlić)

* Fikret Cacan je dobio okladu zauzimajući se za jedan nesvakidašnji poetski koncept vezane forme. U njoj on nalazi mogućnost da suvremenost precizira sviješću uznemirenog intelektualca onkraj aktualnih jezičnih presvlaka. Nastavljajući se na nikad sasvim prekinut slijed matoševskog artizma, Cacanova forma zvuči prirodno kako u pridržavanju pravila tako i u svjesnom odstupanju od njih.                                                                          
                                                                                                                                                                                                                                   (Zvonimir Mrkonjić)

* U pjesmama Fikreta Cacana, nastalima tijekom tridesetak godina, spajaju se rima, precizni metar i suvremenost (ponajprije kroz izbor tema). Na taj način postaje izuzetno zanimljiva pjesnička zbirka, s jedne strane kao pjesnikovo dugogodišnje literarno putovanje kroza stihove, a s druge – u formalnom smislu – kao stanoviti razgovor s tradicijom, s Ujevićem, Matošem, Brodskim i mnogim drugima. U takvom prepletanju Cacan dostiže začudne visine istinske poezije.

(Rade Jarak)

* Temeljno uvjerenje Cacanove poezije u zbirci je estetiziranje neestetskoga i rugobnoga, odnosno, bodlerovsko rimovanje tradicijom posvećenih ljepotnih pjesničkih oblika i nesklapne stvarnosti, koja se svagda nadigrava s lirskim subjektom.

Ljiljan – sama poezija – tako uspijeva na svakom tlu, a trnje zbilje, kako vjeruje Cacan, ne samo da ne može zagušiti, već predstavlja plodnu antitezu koja osigurava potrebnu napetost formalnim i sadržajnim protegama pjesme. Takva se, međutim, plodonosna, kadikad gotovo dramatska napetost svagda različito aktualizira u srazu versifikacijskih i oblikovnih obrazaca s vrlo različitim sadržajima. Ti pak sadržaji očituju s jedne strane gotovo pikarsko upadanje lirskoga ‘ja’ iz nevolje u nevolju, a s druge strane ne manjkaju ni smislotvorne pričuve poput lijepih gradova, zatravljenosti  enama, snage ljubavi i duhovnih naslutaja.
                                                                                                                                                                   (Davor Šalat)

* U vrijeme kada je dekonstrukcija čini se jedino geslo originalnosti u umjetnosti prethodno zasićenoj postupcima i stilovima, Fikret Cacan pristupa joj svojom poezijom na osebujan način: prihvaća tradicionalne ili klasične forme, ali im transponira svojstva. Melodija soneta spotiče se na ambicijama slike da bude kompletna, tečnost se prekida opkoračenjima, rime se opiru doslovnosti podudaranja. Postignuti efekt  može se usporediti s motivima starih razglednica koje su upravo time što su izgubile ishodišni sjaj postale artefaktom.

(Ludwig Bauer)