- Postoje dvije vrste drogiranja među sportašima. Jedna je doping, čija je svrha pojačati tjelesna svojstva sportaša, piše Večernji.hr. Tenisači su na takve supstance, međutim, jako često testirani i naš je sport od njih čist. Druga su vrsta droge poput kristalnog metamfetamina, kojeg sam uzimao sam. Kad se sportaši pokažu pozitivnima na takvu vrstu droge, ne treba ih se osuđivati; treba im pomoći, jer takvi su u nevolji! - rekao je Agassi objašnjavajući kako ga je priznanje da se drogirao tijekom devedesetih oslobodilo:

- Tenis me učinio jednim od većih igrača u povijesti igre, no istina je da sam ga ja uvijek mrzio. Danas mi niti najmanje ne nedostaje. Sve je to zbog toga što me otac tjerao trenirati ga dok sam bio dijete. Nisam želio igrati tenis, a morao sam. Živio sam tuđi, očev život, ne svoj.

Profesionalni tenis Agassi je u razgovoru s njemačkim novinarima opisao kao usamljen, hladan posao:

- Svi smo se oduvijek ponašali na taj, brutalan način: nagrađuje nas se za egocentričnost, pobjeđuje naša narcisoidnost, tortura i izoliranost vodi tenisača do vrha. Kao igrač nisam mogao podnijeti da nisam savršen, nisam znao podnijeti poraz, nisam imao ravnoteže između poraza i pobjede; nikad mi pobjeda nije mogla donijeti radosti koliko mi je poraz mogao donijeti bola!

Agassiju je mir, otkrio je, donijela današnja supruga Steffi Graf, s kojom ima dvoje djece:

- Stefanie me naučila biti strpljivim i ne stajati samome sebi na putu. Prerano sam postao slavan, a prekasno sam odrastao. Njoj sam se uvijek divio zbog načina kojim se suočavala s vlastitim strahom. Živjela je, kao i ja, žestokim životom: s puno rizika, s puno pritiska, s visokim očekivanjima cijelog svijeta. Podnijela je sve to dostojanstveno, za razliku od mene. Ona je osoba kakva sam ja oduvijek želio biti: osoba koja samu sebe toliko dobro poznaje da se nikad nije dovela u situaciju oklijevanja ili sumnje. Na tome sam joj uvijek zavidio, pa i prije no što smo se upoznali.

Agassi je na kraju progovorio i o odnosu netrpeljivosti koji je imao s velikim njemačkim tenisačem Borisom Beckerom.

- Nakon što me pobijedio u polufinalu Wimbledona 1995. godine izjavio je da sam elitist, izrazito nepopularan među kolegama, te da me protežiraju direktori turnira. Bilo je to najgore od svega što sam doživio. Osjetio sam njegovu osobnu averziju i to me jako pogodilo. Rane od toga ostale su jako duboke. Svejedno, nakon toliko vremena, mogu reći da danas volim Borisa.